Povodom prvog predavanja u ciklusu “Akademska retrospektiva”, razgovarali smo s prof. emer. dr. sc. Vedranom Mornarom o njegovu iznimnom profesionalnom putu, ključnim prekretnicama koje su ga oblikovale te ulozi koju je imao u razvoju digitalnih sustava u obrazovanju.
U intervjuu se osvrće na desetljeća rada u akademskom i javnom sektoru, promjene kroz koje je prolazio FER, izazove digitalne transformacije te vlastita iskustva u provođenju obrazovnih reformi. Također donosi promišljanja o budućnosti obrazovanja u kontekstu umjetne inteligencije i poruke novim generacijama inženjera.
Pridružite nam se u srijedu, 15. travnja 2026., u dvorani D1 na predavanju “Vedran Mornar: 50 godina s digitalnom transformacijom sveučilišta”, a u nastavku pročitajte inspirativni intervju!
Osobna retrospektiva
Nakon provedenih više od 40 godina na FER-u, kako danas gledate na svoj profesionalni put, što Vam se čini kao ključna prekretnica?
U te 44 godine zaposlenja na ETF-u/FER-u prošao sam sve faze jedne akademske karijere, od zavodskog suradnika koji je, vrlo konkretno, morao sam zaraditi svoju plaću, preko asistenta i svih znanstveno-nastavnih zvanja do dekana, ministra i danas rektora Sveučilišta VERN. Kad pogledam unatrag, ključna prekretnica dogodila se u trenutku kada mi je tadašnji kandidat za dekana, prof. Mladen Kos, nasljednik prof. Slavka Krajcara, ponudio posao prodekana za nastavu. To je bio trenutak kad sam iz klasične akademske uloge prešao u nešto širu priču: upravljanje, donošenje odluka i gledanje sustava iz druge perspektive. Tu se karijera počela ubrzavati ili barem postajati drukčija, s puno više odgovornosti.
Kada biste morali izdvojiti jedan trenutak koji je definirao Vašu karijeru, koji bi to bio?
Ako baš moram izdvojiti jedan trenutak, onda bih se vratio puno prije FER-a, u treći razred Prve zagrebačke gimnazije. Tada nam se razboljela profesorica njemačkog i, kako nisu uspjeli naći zamjenu, netko je zaključio da bi bilo sasvim logično da nam kao drugi strani jezik uvedu FORTRAN. Treći razred u SRCE-u, četvrti na ETF-u, gdje nam je predavao mladi asistent mr. sc. Damir Kalpić. Danas emeritus, prof. Kalpić postao je kasnije mojim mentorom na diplomskom, magistarskom i doktoratu. Od njega sam jako puno naučio i mogu bez pretjerivanja reći da je sve što sam u karijeri postigao u najvećoj mjeri njegova zasluga. Ispalo je da su to bolovanje profesorice i posljedično upoznavanje prof. Kalpića bili neki od najpresudnijih trenutaka u mom životu, trenuci koji su me usmjerili prema računarstvu. Da se to nije dogodilo, možda bih danas bio liječnik, a ne inženjer.
Kako se mijenjala Vaša osobna motivacija kroz desetljeća rada u akademskom sustavu?
Moram priznati da me žar za programiranjem nikad nije napustio. I danas, s gotovo 67 godina, i dalje me veseli nešto napraviti od nule. Taj osjećaj kad nešto na računalu proradi je i dalje isti kao i na početku. Trenutačno se, recimo, bavim razvojem sustava za izradu satnice na Sveučilištu VERN, i to na temelju genetičkog algoritma. Naravno, kroz godine nije sve bilo idealno. Bilo je i razočaranja, posebno u vrijeme dok sam bio ministar, kad sam shvatio da u sustavu obrazovanja zapravo ne postoji široka želja za promjenom, ili preciznije, da su oni koji je stvarno žele u manjini. Ali dobro, i to je dio priče. Motivacija se možda malo promijenila, ali nikako nije nestala, samo danas dolazi više iz osobnog zadovoljstva u rješavanju problema, nego iz nekakve potrebe za dokazivanjem. Ukratko, i dalje me veseli raditi, a to je valjda najvažnije. Dobar dio života, prema Konfuciju, nisam uopće radio. Ali, nažalost, nisam uvijek radio samo ono što volim.
FER kao sustav vrijednosti i razvoja
Što FER čini posebnim u odnosu na druge fakultete, ne samo u Hrvatskoj nego i šire?
Ono što Fakultet elektrotehnike i računarstva čini posebnim je prije svega dobra organizacija i, možda još važnije, prilično usklađen pogled na to kamo želimo ići. Nije to uvijek savršeno, naravno. Nismo orkestar koji svira potpuno unisono, ali većinom ipak vučemo u istom smjeru. Vidio sam i druga okruženja gdje se pojedinačna stremljenja ponašaju kao suprotni vektori. Svi vuku na svoju stranu, ali na kraju se vektori ponište i nema stvarnog pomaka. Kod nas je situacija drugačija: možda kut između naših vektora nije nula, ali je dovoljno mali, šiljasti, da se međusobno pojačavamo i da rezultanta na kraju stvarno nešto znači. To se, po meni, jako osjeti u rezultatima, u projektima i u tome kako se FER razvijao kroz godine.
Kako se FER mijenjao od vremena kada ste bili student, potom započeli i akademsku karijeru, sve do danas?
Fakultet se kroz to vrijeme prilično promijenio i to u svakom smislu. Rastao je po broju ljudi, studenata, ali i po opremi, kvadraturi i mogućnostima. Danas je to sustav s vrhunskom infrastrukturom. Kad sam ja upisivao, stvari su izgledale dosta drugačije. Imali smo jedno računalo, IBM 1130 i nešto bušača kartica. Uz to jedan terminal s ekranom i jedan bez ekrana, ali s pisačem, spojeni na SRCE akustičkim modemom. Internet nije postojao, Google još manje, a do informacija je bilo jako teško doći. Danas je teško i zamisliti koliko je truda trebalo za stvari koje su danas trivijalne. Ali možda je baš zato taj proces stvaranja imao neku posebnu težinu i donosio veće zadovoljstvo kad je nešto uspjelo.
Koje su vrijednosti FER-a ostale nepromijenjene unatoč svim transformacijama?
Unatoč svim promjenama, FER je zadržao svoj temeljni identitet i visoku akademsku razinu. To je i dalje mjesto gdje se znanje gradi ozbiljno i temeljito, nema prečaca, moraš stvarno razumjeti stvari. Posebno važno je važna kombinacija jakih teorijskih temelja i vrlo konkretne veze s praksom. Nije poanta samo znati teoriju, nego i znati što s njom napraviti. FER je uvijek imao orijentaciju na rješavanje stvarnih problema i mislim da se to nije promijenilo, još od elektrifikacije nakon Drugog svjetskog rata u kojoj su naši profesori imali ključnu ulogu. Drugim riječima, tehnologije se mijenjaju, ali način razmišljanja i pristup inženjerstvu ostaju isti. To je, po meni, najveća vrijednost.
Koliko je važna kultura izvrsnosti i zajedništva u razvoju FER-a?
Kultura izvrsnosti i zajedništva na FER-u je temelj svega što se tamo događa. Izvrsnost te tjera da ne odrađuješ stvari “reda radi”, nego da ih stvarno napraviš kako treba, ili još malo bolje ako se može. A zajedništvo je ono što sve drži na okupu. Nije stvar u tome da imaš par vrhunskih pojedinaca, nego da ljudi međusobno surađuju, dijele znanje i guraju jedni druge naprijed. Ta kombinacija se, po meni, pokazala kao dobitna. Zato FER i uspijeva stalno pratiti promjene i ostati relevantan, iako se tehnologija mijenja praktički iz godine u godinu.
Digitalna transformacija obrazovanja
Kako biste opisali početke digitalizacije obrazovanja u Hrvatskoj iz svoje perspektive?
Počeci digitalizacije obrazovanja u Hrvatskoj započeli su ranije nego što bi se moglo pomisliti. Recimo, još 1977. moj prijemni ispit se obrađivao na računalu. Zacrnjivali smo odgovore olovkom B2, a onda se to računalno procesiralo. Danas to zvuči potpuno normalno i trivijalno, ali tada je to bila prilično napredna stvar. Već onda je postojala i neka vrsta ‘proto-digitalizacije’ studentske službe, iako je to, naravno, bilo daleko od onoga što danas podrazumijevamo pod složenim umreženim sustavima poput ISVU. Prava digitalizacija obrazovanja, u smislu kakav danas poznajemo, došla je puno kasnije, tek kad su se stvorili tehnički uvjeti, internet i dostupnost računala. Do tada je sve bilo više u fazi zanimljivih pokušaja i pionirskih rješenja nego stvarno sustavno digitalno okruženje.
Koji su bili najveći izazovi u uvođenju e-učenja i daljnjeg razvoja digitalnih sustava poput e-Upisa?
Najveći izazov kod uvođenja bilo kojeg sustava uvijek je bio pridobiti korisnike. Ako oni ne vide stvarnu korist ili ne žele koristiti sustav, nema napretka, koliko god sustav bio tehnički savršen. Moj prvi veliki sustav bile su Iksice. Trebalo je riješiti niz, za ono vrijeme, složenih tehničkih problema poput kombinacije offline i online rada. Studenti su ih brzo prihvatili jer su im olakšale pristup studentskoj prehrani. To je bio uvjerljiv dokaz da dobro osmišljeni sustavi stvarno mogu olakšati život. Slično je bilo i s državnom maturom, upisom na visoka učilišta i srednje škole: sustavi su dobro prihvaćeni jer su korisnicima značajno olakšali procese, a još su i funkcionirali. Naravno, sama priprema i realizacija sustava su ključne. Kad imate 40 000 učenika i tko zna koliko njihovih roditelja, baka i djedova koji u isto vrijeme žele vidjeti konačne rezultate, svaki detalj mora funkcionirati savršeno. Inače nastaje totalni kaos.
Danas se digitalna transformacija često uzima zdravo za gotovo. Što ljudi možda ne vide iza tog procesa?
Ljudi ne vide ogroman trud koji stoji iza svega. Stvarna implementacija znači da sustav mora raditi glatko, pouzdano i bez zastoja, i to baš kad ga koriste tisuće ljudi u isto vrijeme. Svaka sitnica se mora planirati i testirati, jer mali propust može izazvati veliki problem. Dakle, iza svake digitalne olakšice koju ljudi koriste stoje mjeseci ili čak godine rada i koordinacije, ono što nitko ne vidi, ali bez čega ništa ne funkcionira.
Koliko je pandemija ubrzala procese vezane uz digitalizaciju koje ste započeli ranije?
Pandemija je svakako ubrzala stvari koje smo već prije započeli i otvorila vrata za nove online usluge. Moglo bi se reći da je bila prisilni katalizator digitalizacije. S druge strane, pokazalo se da potpuno digitalno obrazovanje nije idealno. Bojim se da su generacije koje su u školu ili na fakultet išle za vrijeme pandemije možda bile dosta zakinute u znanju, jer ništa ne može u potpunosti zamijeniti izravnu interakciju i praksu u učionici. Ukratko, online učenje može biti dobar dodatak, ali ne i jedini način učenja.
Sustavne reforme i javna uloga
Kao bivši ministar obrazovanja, koliko je teško balansirati između politike i struke u obrazovnim reformama?
Teško je. Jako teško, pogotovo ako imate inženjerski mindset i volite gledati stvari logično i dugoročno. Politika često preferira poteze koji će se svidjeti biračima, umjesto strukturnih reformi koje bi stvarno donijele dugoročne rezultate. Trivijalan, ali ilustrativan primjer: zamislite da netko odluči stvarno ukinuti ili spojiti škole s malim brojem učenika. Svi bi se usprotivili, roditelji, lokalna zajednica, nastavnici… Balansiranje između politike i struke znači stalno tražiti kompromis između ono što je ispravno i ono što je politički prihvatljivo. To nije jednostavno, vjerujte mi, ali možda će se i nama jednom dogoditi neki Juha Sipilä…
Imali ste ključnu ulogu u provedbi državne mature – što je bio najveći izazov?
Najveći izazov pri uvođenju državne mature bio je uvjeriti visoka učilišta da prihvate rezultate mature umjesto prijemnih ispita. Prije smo imali prilično apsurdnu situaciju: prijemni ispiti često su se održavali istoga dana, pa ako niste uspjeli na jednom fakultetu, propala je prilika da upišete neki drugi. Bilo je mnogo kritičara, posebno oko tzv. ‘dualne’ uloge mature, recimo, kako će učenici iz strukovnih škola moći upisati fakultet. A kad pogledate povijest, koliko me još sjećanje služi, naši stari legendarni profesori nikad nisu pravili različite prijemne ispite za gimnazijalce i strukovnjake. Da im je netko to predložio, vjerujem da bi ga poslali na promatranje. Dakle, izazov je bio manje tehnički, a više kako promijeniti mišljenje ljudi i sustav, i pokazati da matura može biti poštena i funkcionalna za sve.
Sudjelovali ste u razvoju HKO-a i kurikularne reforme – gdje smo danas u odnosu na tadašnje ciljeve?
Hrvatski kvalifikacijski okvir (HKO) u teoriji je odlična ideja: olakšava usporedivost programa i priznavanje kvalifikacija. Sam koncept je dobar i koristan. Problem nastaje u praksi: birokratski se otišlo u prenormiranost. U Registru HKO počeli smo detaljno definirati standarde zanimanja, ishode učenja i slične sitnice. Iskreno, nisam siguran koliko to sve ima smisla i čini mi se da koči razvoj. Kad sam ja studirao, ništa od toga nije bilo propisano, a nismo baš ispali loše. Dakle, ideja je tu čak dobra, ali ponekad se zaglavi u previše pravila i formalnosti.
Kurikularna reforma je bila pokušaj istinske, kvalitativne promjene sustava obrazovanja u Hrvatskoj. Dovedena gotovo do kraja nevjerojatnim entuzijazmom ljudi koji su je pripremali na čelu s Borisom Jokićem, uz smiješno financiranje, na kraju nije zaživjela. Možda je ključni razlog bio u predloženom hibridnom vrednovanju učeničkih postignuća koje bi otkrilo golemi jaz između ocjena koje danas učenici dobivaju u školi i njihovog stvarnog objektivno procijenjenog znanja tijekom cijelog školovanja, možda je jednostavno odbačena jer su je napravili neki drugi, ne znam. Mislim da nije bila loše osmišljena, naprotiv.
Postoji li nešto što biste danas napravili drugačije?
Povremeno razmišljam da bih se zahvalio premijeru na ponuđenoj funkciji. S druge strane, vjerojatno bih ipak prihvatio, ali ovaj put bih u to ušao s manje idealizma i više mudrosti. Naučiš kroz iskustvo da svaka odluka ima svoje posljedice, i da ponekad treba balansirati između ideala i stvarnosti. Ukratko, radio bih isto, ali nešto pametnije.
Znanstveni rad i budućnost obrazovanja
Vaš znanstveni fokus bio je na e-Učenju i digitalizaciji – što Vas je privuklo toj temi?
Ne smijemo zaboraviti ni operacijska istraživanja (OR), jedno fascinantno područje koje iz ograničenih resursa pokušava izvući maksimum. Problem je bio što kod nas nikad optimiranje nije imalo baš najbolju prođu. Kad smo u bivšoj državi pokušali optimizirati proizvodnju jedne poznate tvornice pribora za jelo, ljudi su se doslovno užasnuli na ideju da ćemo smanjiti otpad. “Od čega ćemo onda živjeti?!”, pitali su. Isto tako, u jednom drugom velikom sustavu s OUR-om (organizacijom udruženog rada) koja se bavila transportom, pokušali smo smanjiti transportne troškove. Ni to nije prošlo baš glatko, jer je taj OUR naplaćivao usluge transporta drugima. Dogovorna ekonomija jednostavno nije bila plodno tlo za OR. Nadali smo se da će nakon tranzicije biti bolje, ali i tamo su postojali neki drugi prioriteti, daleko od same proizvodnje. I tako je, nekako, e-Učenje došlo kao logičan ‘nadomjestak’. Internet je otvorio potpuno nove mogućnosti i omogućio da radimo na digitalizaciji obrazovanja na način koji je stvarno imao smisla i mogao doprijeti do ljudi.
Kako vidite budućnost obrazovanja u kontekstu umjetne inteligencije i personaliziranog učenja?
Umjetna inteligencija i personalizirano učenje sigurno otvaraju fantastične mogućnosti. Možemo učiti brže, preciznije i individualizirano. To je stvarno uzbudljivo i tu vidim veliki potencijal za obrazovanje. S druge strane, malo se bojim budućnosti u kojoj ćemo se u svemu oslanjati na AI. Već sada primjećujem da, općenito, sposobnost samostalnog rješavanja problema opada. I samog sebe uhvatim kako tražim liniju manjeg otpora i koristim AI ili gotova rješenja, čime često potrošim više vremena nego da sam jednostavno problem riješio sam. Dakle, AI je moćan alat, ali vještina razmišljanja i rješavanja problema bez tuđe pomoći još uvijek mora ostati u centru obrazovanja. Po meni, ključ je u tome da tehnologija ne zamijeni, nego nadopuni ljudsku kreativnost i sposobnost učenja.
Može li tehnologija u potpunosti zamijeniti tradicionalni način poučavanja?
Jednom kad budemo imali Holodeck iz Star Treka, sigurno da tehnologija može zamijeniti sve. Ali do tada će proteći puno vode Savom. Tradicionalni ex cathedra način poučavanja sigurno treba prilagoditi novom vremenu. Danas se često pitamo zašto studenti ne dolaze na predavanja. Mi smo nekad dolazili jer je to bio jedini način da se nešto nauči. Danas su izvori znanja praktički svuda. Ono što profesor priča u predavaonici možeš pogledati iz fotelje, u pidžami i s kavom u ruci. Zato bi preokrenuta učionica, flipped classroom, sigurno bila dobar potez: gradivo kod kuće, a vrijeme u učionici za raspravu, praksu i rješavanje problema. I vjerujte, studenti bi to cijenili.
MIPRO – Most između akademije i industrije
Dugogodišnji ste član Organizacijskog odbora MIPRO-a. Kako vidite njegovu ulogu u povezivanju akademije i industrije?
Konferencija MIPRO-a igra važnu ulogu u povezivanju akademije, industrije, ali i državne i lokalne uprave. MIPRO to radi jako dobro već skoro 50 godina. Stvara prostor gdje se razmjenjuju ideje, grade kontakti i pokreću suradnje. Naravno, uvijek se može razmisliti kako unaprijediti taj spoj i prilagoditi ga novim tehnologijama i potrebama.
Koliko su takve konferencije važne za razvoj IT sektora u Hrvatskoj?
Posjećenost konferencija poput MIPRO-a jasno pokazuje koliko su važne za IT sektor u Hrvatskoj. Danas, naravno, sve manje ljudi si može priuštiti da nekoliko dana odsustvuje s posla, a informacije i znanje su lako dostupni online. Ipak, osobni kontakt i dalje igra ključnu ulogu. Upravo tu, između predavanja, na kavi ili terasi hotela Adriatic, rađaju se ideje, dogovori i suradnje koje se jednostavno ne mogu ostvariti preko Zooma ili Teamsa.
Osobna refleksija i poruka mladim inženjerima
Na što ste u svojoj karijeri najponosniji?
Najponosniji sam na nacionalne informacijske sustave koje sam projektirao, vodio njihovu izradu i dijelom i sam programirao. To nisu samo ideje na papiru, to su sustavi koji stvarno rade i koriste ih deseci tisuća ljudi. Postoji nešto posebno u tome kada vidiš da tvoja vizija nije ostala samo koncept, nego da funkcionira u stvarnom svijetu i da ljudi od nje imaju konkretne koristi. To mi je definitivno jedan od vrhunaca karijere.
Što biste poručili mladim inženjerima i studentima danas?
Poručio bih mladim inženjerima i studentima: naučite učiti. Kad se osvrnem na svoje dane na tadašnjem ETF-u, od svega što sam tamo naučio, možda sam direktno koristio samo 5%. Ali ono što je stvarno ostalo je način razmišljanja. Taj fakultet mi je ugradio pristup problemima zbog kojeg gotovo ništa nije nerješivo ako imate dovoljno volje, vremena i, što je najvažnije, dobar tim uz sebe. Ukratko: znanje činjenica brzo zastari, ali način razmišljanja i sposobnost rješavanja problema ostaju zauvijek.
.jpg)
Multimedijski centar, 1976. – Vedran Mornar s prof. Đurom Deželićem, pionirom medicinske informatike i prijateljem Igorom Stojiljkovićem, kasnijim uspješnim istraživačem na Emory School of Medicine, Atlanta
.jpg)
Auditorne vježbe iz Matematike, ETF, 1977.
.jpg)
Lisabon, 1986. – Vedran Mornar s mentorom prof. Damirom Kalpićem, simpozij iz Operacijskih istraživanja; road-trip Zagreb – Lisabon i nazad
Koncert Olivera Dragojevića u Auli povodom 50 godina FER-a, 2006.
Earth Simulator, Yokohama, Japan, 2007. – u delegaciji MZOŠ
Zajednička sjednica Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje i Nacionalnog vijeća za znanost, 2008. – desno sadašnji ministar Radovan Fuchs
Silicon Valey, 2014. – jedna od prvih Tesli
Parlament, Seul, 2014. – Vedran Mornar i korejski ministar obrazovanja
Nara, Japan, 2007. – Vedran Mornar i Zvonimir Stanić, dugogodišnji ravnatelj CARNET-a
Izvor: https://www.fer.unizg.hr/novosti/novosti?@=332eq#news_94045
