Proizvodi i proizvodnja u Hrvatskoj

Odziv i sudjelovanje brojnih stručnjaka u Drugom ciklusu rasprava o proizvodima i proizvodnji sve je veći, a posebice nas vesele sudionici iz svih krajeva Hrvatske. Izvest ćemo nove korisne zaključke i prijedloge mogućem razvoju gospodarstva. Javjaju nam se stručnjaci s različitim zanim jivim prijedlozima i pismenim prilozima. Donosimo jedan od takvih priloga uz šestu raspravu.

GLOBALIZACIJA I HRVATSKE PERSPEKTIVE

Hrvatska je populacija približno jedan promil globalne populacije, a kako tvrde geoekonomisti tome odnosu odgovara i brutto prinos neke nacionalne ekonomije globalnom brutto proizvodu. U ovoj maloj igri s brojkama gotovo da je sadržan bit problema koje tretira naša rasprava: veliki hrvatski problem jest istodobno mali globalni problem!

Kako je, i da li je uopće moguće naći mjeru unutar ovog kontrapunkta?

Što je to ili koji su to globalni problemi današnjice, koje prosječan građanin svijeta shvaća i razumije služeći se globalnom komunikacijskom tehnologijom? Problemi klime, globalnog zatopljenja? Problem gladi i prehrane? Problem zagadenosti okoliša? Problemi isušivanja tla i elementarnih nepogoda? Problemi ograničavanja ljudskih sloboda, ograničavanja demokracije? itd., a što su to hrvatski problemi, koje, htjeli mi to ili ne, moramo shvatiti i pokušati ih rješavati uz bok svjetskim?!

Kako odgovoriti na ovo pitanje?

Mnogi su razmišljali o riješenju ovog odnosa, pa je tako i Miroslav Krleža početkom ovoga stoljeća rezignirano ustvrdio:

i time već tada anticipirao nacionalni diskurs - svijet i mi! ("Što je sunce nama, što smo suncu mi?").

Precizno profilirano, ironično Krležino stajalište o odnosu nas i svijeta, dakle odnos "hrvatskog problema" i globalnog problema bio je paradigma iz početka stoljeća, i vjerujem osnova stvaralačke sile generacijama hrvatskih intelektualaca, da se konstruktivno pozabave s tzv. "hrvatskim pitanjem"!

Kako danas stoje stvari?

S jedne strane imamo visoko razvijene države zapada sa svojim nacionalnim i transnacionalnim ekonomijama koje, služeći se komunikacijskom i informacijskom tehnologijom vlastitoga razvoja, provode protekcionističku politiku, odnosno politiku ovisnosti o svojim znanstvenim, kulturnim i financijskim resursima, neku vrstu neokolonijalističke politike nad slabo ili srednje razvijenim zemljama, a s druge pak strane stoje hrvatski problemi koji su, premda mali, "nerješivi": komunalna organizacija; selo, agrar, preradivačka industrija; energetika, brodogradnja...; školstvo, znanost, zdravstvo; ugrožene vrednote suvremeno organiziranog načina života u europskoj civilizaciji kojoj naš narod hrli više od jednog milenija!

Kako vidimo od Krležinog stajališta s početka stoljeća, nismo se makli čitavo stoljeće! 

To je nedopustivo! I mi kao narod na to više nesmijemo pristati! 

Nije istina da narod koji je dao tri nobelovca, ili koji ima sveučilište staro gotovo pola milenija, a koji istodobno participira u svjetskoj populaciji s jedva jednim promilom, ne može razriješiti svoje osnovne probleme: punu zaposlenost nad tako raznolikom privrednom bazom na idealnome geopolitičkome i geostrateškom mjestu; proizvodnju hrane za barem pedeset milijuna ljudi sa svojih žitnih i morskih polja; uređenje svojih komunalnih odnosa i društvene infrastrukture na najbolji način; osiguranje osobnih egzistencijalnih uvjeta svakom živućem sunarodnjaku, i pripremu kvalitetnih društvenih prilika još nerođenoj djeci.

Nije istina! Mi to možemo i moramo!

Prije svega treba iz našeg društvenog tkiva izbaciti ili onemogućiti ono ili one koji sustavno, po tko zna kojem ili čijem nalogu, koče ili sputavaju narodno pregnuće za razvojem i uspjesnošću!

Naš je narod sposoban da se u zajednici s ostalim narodima čijoj organiziranosti i proizvodnji teži, izvrši taj povijesno očekivani pokret, da se izvuče iz povijesne letargije i konačno krene putem napretka što ga naš mali čovjek, radnik, građanin toliko žele.

Ova zadaća više nije tek puka stvar neke političke stranke, neke uže grupe, već to je pitanje našeg nacionalnog koncenzusa, odnosno našeg opstanka u suvremenoj zapadnoj civilizaciji. Pitanje nacionalnog pokreta je pitanje naše odgovornosti!

Ako podcijenimo ovo naše vrijeme i sadašnju situaciju, tko zna kako će nam se budućnost osvetiti, kakva će ona uopće za nas biti? Povijest nas uči da se ovdje političke greške skupo plaćaju. Mi kao narod, odnosno nacija, nebismo više smjeli boležljivo i letargično,'unebovapijući' bespomoćno gledati, nego upotrijebiti vlastitu pamet, snagu i moć, pa ćemo tako, i jedino tako, našu malu i siromašnu zajednicu vinuti na ono visoko mjesto naroda, gdje odavno pripada.

Moramo početi mijenjati sliku o sebi - vjerovati sebi, a ne nekom drugom, nekom tuđincu ili vlastitom lažnom mesiji, stranim bankama koje se guraju da nam financijski "pomognu", da nam odrede razvojne pravce, nametnu razvojne projekte, izgrade ceste...

I da raspravu okončamo:

"Bogate države, koje su se nekad borile za teritorije i izvore prirodnih bogatstava, danas se u uvjetima stabilnog i od vlastite strane nadziranog svjetskog poretka sve više bore za intelektualne resurse, kao ključne čimbenike u ostvarenju gospodarske prevlasti u budućnosti. Nekadašnji ideal snažne države s izvozno usmjerenim gospodarstvom sve više zamjenjuje tzv. virtuelna država u kojoj veličina državnog teritorija, prirodni resursi i snaga unutarnjeg poretka nisu više glavni zalog i pokretač državnog blagostanja i gospodarskog probitka. Virtuelna država smanjuje svoju unutarnju strukturu i svoje proizvodne kapacitete optimizira putem njihova preseljenja u područja maksimalne gospodarske dobiti. Ovime virtualna poduzeća (multinacionalne kompanije) koja su osnivana izvan granica nacionalne države, dobivaju na važnosti i preteća su neokolonijalizma XXI stoljeća."

Stvaranje globalnog informacijskog sustava samo je primarna funkcija ovako organiziranog svijeta.

Očito je da Hrvatska ovom izazovu treba kompetentno odgovoriti. Prije svega ona mora postati dio takovog svijeta jer će inače daljnje nazadovati. Osim toga ona mora izbjeći svoje ponovno postavljanje u centrističko mjesto političkih odnosa ovog svijeta, odnosno mora se "sakriti" i hitno posvetiti vlastitom razvoju u tišini i zavjetrini svjetskih zbivanja.

Bez ulaženja u povijesne i političke razloge takvog nekadašnjeg i sadašnjeg stanja, imperativ je da se slika javnog, političkog, gospodarskog i kulturnog života Hrvatske treba mijenjati! Hrvatska treba nešto novo!

Vedran Sinovčić