Hrvatska razvojna politika za gospodarstvo znanja

(Prilog Akademije koncepciji razvitka i promišljanju strategije RH)

Tijekom prošle godine svoj smo rad usmjerili na pitanja gospodarskog razvoja i strategiju razvoja da bismo u nastavku uspješnih rasprava Proizvodi i proizvodnja u Hrvatskoj, održanih tijekom 1998. i 1999., organiziranim znanjem poduprli najavljenu namjeru Vlade RH da promisli i izradi program i strategiju razvoja Hrvatske.

Već u ožujku 2000. predložili smo dr. Goranu Graniću, potpredsjedniku Vlade, razrađen prijedlog mogućeg

pristupa strategiji, a o pitanjima strategije raspravljali smo na nizu savjetovanja pod nazivom Hrvatska razvojna politika za gospodarstvo znanja, okupivši stotinjak stručnjaka dobre volje.

Naš član i kolega dr. Goran Granić nije nam odgovorio na naše prijedloge. Na internetskim stranicama Vlade RH doznali smo da se je odlučio za tradicionalnu rascjepkanost i improvizaciju, nasuprot našem suvremenom, visokoprofesionalnom i sustavskom pristupu što smo ga predlagali.

Ipak, naš je rad urodio plodom. Zapažen je u Ministarstvu znanosti i tehnologije RH, a pomoćnik ministra za tehnologiju dr. sc. Miroslav Čavlek predložio nam je suradnju na promišljanju prijenosa i razvoja tehnologija. Prijedlog smo prihvatili s veseljem, jer u suvremenoj hrvatskoj povijesti pravi je događaj da vlast uspostavlja stručnu komunikaciju s inženjerskim zajednicama.

Međutim, raspravu o tehnologijama valjalo je smjestiti u razdoblje konca 20. i početka 21. stoljeća, u razdoblje gospodarstva znanja i Informacijskog društva, pa smo dr. Čavleku preporučili širi projekt Hrvatska razvojna politika za gospodarstvo znanja. Željeli smo da naše rasprave urode uređenim promišljanjem i prijedlozima, pa smo se prihvatili pisanja knjige. Redom smo njene verzije nastale od srpnja do studenoga 2000. dostavljali Ministarstvu, a i brojnim stručnjacima, članovima i nečlanovima Akademije, potičući ih na dijalog i na promišljanje o razvoju vlastitih disciplina i područja. Tekst knjige bio je objavljen i na internetskim stranicama HATZ.

Raspravu smo vodili tako da do krajnosti potiskujemo emotivno analiziranje stanja i da tražimo odgovor stručnjaka što i kako razvijati, kako tehničke i biotehničke znanosti mogu pridonijeti restrukturiranju i obnovi gospodarstva i promišljanju suvremene industrijske politike, da po mogućnosti dobijemo prijedloge potrebnih akcija.

Zanimljivo je upozoriti na različita korisna iskustva što smo ih stekli tijekom brojnih i zanimljivih rasprava sa stručnjacima. Ponajprije zajedničko je mišljenje pretežne većine da projekti ove vrste nemaju smisla u današnjoj Hrvatskoj, u kojoj u sferama političkog i gospodarskog odlučivanja dominiraju nemjerodavni i spoznajno ograničeni ljudi. No, odobravaju naš projekt tek s gledišta održanja potencijala i komunikacije. Naše je opažanje da su svekolike svjetske promjene, uz prijelaz s disciplinarnog na interdisciplinarni i multidisciplinarni timski rad, zatekle hrvatske stručnjake nespremnima. Zapostavljanje i krajnje ograničeno financiranje znanosti i školstva ograničili su intenzitet međunarodne komunikacije. Uza sve to, i embargo što nam ga je nametnula Europska unija na suradnju na njenim projektima onemogućio je aktivno stjecanje

novih znanja i iskustva, pa je uzrok zastarijevanja znanja i spoznaja. Na prvoj raspravi o gospodarstvu znanja mnogi su ugledni stručnjaci i profesori bili zatečeni tom sintagmom, neki su je i osporavali, premda se u literaturi susreće već od početka devedesetih.

S gledišta sveopće strategije gospodarskog razvoja Hrvatske, ovaj dokument donosi promišljanje ciljeva, taktika, ograničenja, prilika i uvjeta stvaranja i provođenja politike razvoja tehničkih i biotehničkih znanosti. Istodobno, s gledišta politike razvoja znanosti, on je promišljanje o pretpostavkama za stvaranje nove vizije, misije, ciljeva i ostvarenja djelotvorne politike znanosti i istraživanja, te donosi osnovu i okvire za strateško odlučivanje.

Kao što to upravo čini EU, promišljajući europsko istraživačko područje, i mi moramo mudro razviti hrvatsko istraživačko i inovacijsko područje. Na suradnju valja pozvati sve dijelove istraživačke zajednice na razini Hrvatske, regija ižupanija, pojedince i istraživačke organizacije, da svojim interdisciplinarnim povezivanjem sudjeluju u dobro promišljenim programima istraživanja te da ostvarenim rezultatima pridonesu gospodarskom rastu, društvenoj koheziji i društvu znanja.

Istraživanje je međunarodna djelatnost s otvorenom svjetskom razmjenom istraživača. Bilo kakvo ograničavanje istraživačkih poslova da budu tek hrvatski bilo bi besmisleno, pa zato i zamisao hrvatskog istraživačkog i inovacijskog područja valja razumjeti kao stvaranje krajnje otvorene istraživačke zajednice, ali svjesne važnosti svojega rada i rezultata za vlastiti opstanak, za opstanak hrvatskog gospodarstva. Vizija, misija i ciljevi istraživačkog programa, a zatim i strategija njihova ostvarivanja i primjene rezultata ne bi smjele biti tek kopije bilo čijih postojećih, već takve koje će graditi konzistentnu i djelotvornu hrvatsku istraživačku zajednicu, kako bi pridonijele stvaranju novih vrednota, nove razvojne kulture u kojoj će biti istovrijedan pristup prirodnim, tehničkim, društvenim i humanističkim znanostima, a iznad svega osnovice za proizvodnju novih znanja, za nove spoznaje o promjenama u svijetu i pristupa kontinuiranoj izobrazbi i poučavanju istraživača.

Temeljne poruke što smo ih poslali knjigom sljedeće su:

Vizija, ciljevi i načini ostvarenja nepretka moraju biti jasni svakom građaninu Hrvatske, a on kao pojedinac naći će u tim ambicioznim pothvatima mjesto prema svojim sposobnostima. Država zato mora otkloniti sve birokratske prepreke. Štoviše, treba djelovati kao olakšavatelj.

Ulaganje u znanost i podupiranje istraživanja na sveučilištu jest ulaganje u budućnost naroda, jer pomaže  vrsnoći odgoja novih generacija inženjera i znanstvenika, ali je i uvjet kvaliteteživota stanovništva, njegovog zdravlja i sigurnosti. Naročita dobrobit od ulaganja u sveučilišna istraživanja jest da svojim rezultatima često dosežu iznad horizonta pragmatičnih istraživanja tvrtki. Studenti koji sudjeluju u istraživačkim programima stječu intelektualnu nadmoć i spremni su pridonositi nacionalnim razvojnim ciljevima.

Povezanost istraživanja i visokoškolske izobrazbe životno je pitanje opstojnosti naših sveučilišta.

Vlada treba prihvatiti i uzeti u obzir ove činjenice, pa povećati ulaganja u sveučilišnu nastavu i u istraživanja, a sveučilišta pak moraju djelovati s punom odgovornošću.

Dosadašnji pristup podupiranju sveučilišnih istraživanja treba zadržati uz znatne izmjene. Valja poboljšati kriterije s gledišta kvalitete i produktivnosti istraživačkih jedinica, uspješnosti odgoja mladih generacija inženjera i znanstvenika, doprinosa svekolikom napretku Hrvatske.

U Hrvatskoj postoje brojni obrazovani ali nedovoljno ili neprimjereno iskorišteni ljudi. Mnogi od njih na zavidnoj su stručnoj razini i s velikim iskustvom: u području znanosti, istraživanja i razvoja, u kulturi, medicini, tehnici, poljoprivredi i dr. Međutim, u Hrvatskoj je nerazvijena suradnja između disciplina i područja, što postaje sve ozbiljnija prepreka suvremenom promišljanju razvoja, znanstvene politike, školstva i gospodarstva. Disciplinarna rascjepkanost  najozbiljnija je prepreka njihovoj korisnosti za napredak, a nedostaju i obrazovani, iskusni i etični vođe i poduzetnici. Nerazvijena je i poduzetnička kultura. Potrebno je razvijati nove vrednote i norme ponašanja ljudi, uz stvaranje svijesti da su u vlastitoj državi i da svako njihovo djelovanje utječe na kvalitetuživota cjelokupne zajednice, da je ona organizam s tisućama i milijunima malih i na prvi pogled nebitnih, ali ipak važnih djelovanja koja zajednicu čineživotno sposobnom. Znanost, istraživanje i razvoj posebno su važne djelatnosti.

Kao i sve zemlje Trećega svijeta, Hrvatska je ovisna o strogim uvjetima i programima koje određuju međunarodne institucije pri dobivanju prijeko potrebnih zajmova. Utjecaj Međunarodnog monetarnog fonda i pojedinih svjetskih banaka na razvojnu politiku krajnje je ozbiljan, jer znači i stanovitu nezanemarljivu ovisnost, žrtvovanje vlastitih razvojnih programa, održavanje niskih prihoda već osiromašenoga stanovništva i oštre restrikcije državnoga proračuna u izdvajanjima za znanost, školstvo i zdravstvo.

Usporedo s tim, agresivan proces prodaje tuđih proizvoda i merkantilizacije guši domaću proizvodnju i stvara dodatne prepreke gospodarskomu razvitku. Siromaštvo stvara siromaštvo. Rezultati su predvidljivi i mračni.

U današnjem i neposrednom budućem vremenu, kad znanost i tehnika, a već i raznovrsne tehnologije što ih

proizvode, izričito utječu na poslove i svakodnevni život, pa i kvalitativno mijenjaju ljudsko društvo, takvi su utjecaji krajnje opasni kao sredstvo stranih strategija ako ih odgovorni odlučivatelji u Hrvatskoj nedovoljno ili površno razumiju. Ti su utjecaji izravan napad na opstojnost države i naroda. Zato bi Hrvatska morala raspolagati s više znanja i spoznaja o tom procesu.

Cjelokupna društvena zajednica i cjelokupna javnost trebale bi precizno razumjeti funkciju znanosti i tehnologijskog razvoja, njihovu svrhu i upotrebu, njihovu korist i doprinos napretku. U tu svrhu valja razvijati tehnologijsku pismenost. Potreban je organiziran i znanstveno utemeljen pristup poučavanju javnosti uz pomoć publikacija, dnevnog tiska, radija i televizije, što je danas zanemarena djelatnost.

Uključivanje inozemnih tvrtki u hrvatsko gospodarstvo i moguće otvaranje proizvodnih i uslužnih djelatnosti, koje će se temeljiti na novim uvezenim tehnologijama nepovoljno će utjecati na naša vlastita istraživanja i razvoj, a posebice će biti ozbiljna opasnost od mogućeg izrabljivanja naše intelektualne radne snage, posebice znanstvenika s područja tehničkih i biotehničkih znanosti. Zato Vlada mora odmah uspostaviti mudra pravila igre, koja će to onemogućiti.

 Juraj Božičević (ur.), Hrvatska razvojna politika za gospodarstvo znanja: uloga tehničkih i biotehničkih znanosti,

Akademija tehničkih znanosti Hrvatske, Zagreb, 2000.

ISBN 953-96354-2-X

Članovi HATZ 98 kn, ostali 140 kn.

***

Knjigu Hrvatska razvojna politika za gospodarstvo znanja priredio je i uredio Juraj Božičević, koji je i koordinirao rad na projektu i rasprave. Kao Savjetodavni odbor pomoć i potporu pružali su mu Dražen Aničić, Mirko Butković, Zlatko Kniewald i Darko Maljković.

Predstavljanje knjige organizirano je 22. veljače 2001., tijekom znanstvene konferencije BIOTEHNOLOGIJA I OKOLIŠ. Skup su vodili Zlatko Kniewald i Darko Maljković, a o knjizi su govorili Miroslav Čavlek, pomoćnik ministra znanosti i tehnologije, akademik Božidar Liščić, pa Juraj Božičević, a zatim recenzenti Marijan Andrašec, Božidar Križan i Igor Matutinović.

Skup je svojom nazočnošću uveličalo gotovo 120 sudionika, istaknutih stručnjaka različitih struka, što smo prikazali brojnim fotografijama. Izložit ćemo sada u sažetom obliku govor dr. Miroslava Čavleka, pomoćnika ministra znanosti i tehnologije:

Poštovane gospođe i gospodo,

Kada sam se, prihvativši se mjesta pomoćnika ministra znanosti i tehnologije u Upravi za tehnologiju, osobno upoznao s prof. Jurjem Božičevićem, nisam niti sanjao da će naše poznanstvo uroditi vrlo uspješnom i plodnom suradnjom.

Danas ja imam čast i zadovoljstvo reći nekoliko uvodnih misli o ovom djelu, knjizi “HRVATSKA RAZVOJNA POLITIKA ZA GOSPODARSTVO ZNANJA”, koju je prof. Božičević priredio i uredio, uvjeren sam, s velikom podrškom i pomoći njegovih najbližih suradnika. Oni koji već dugo poznaju prof. Božičevića rekli su mi da se od profesora, u ovo turbulentno vrijeme stvaranja države i tržišnog gospodarstva, to moglo i očekivati. Eto bili su u pravu. Napisati ovakovu knjigu u vrijeme sveopće globalizacije i svjetske gospodarske tranzicije iz industrijskog u informatičko društvo, imajući kod toga na umu ulazak Hrvatske u evropske i svjetske integracije je poduhvat vrijedan svakog poštovanja. Ali to ujedno priređivača i urednika knjige prof. Božičevića, odnosno 48-suradnika, prikazuje u svjetlu dobrih poznavatelja modernih svjetskih gospodarskih kretanja i pristupa.

Vrijednost ove knjige, po mojem skromnom mišljenju, je, već u naslovu, jasno naglašena – gospodarstvo znanja. Na znanju utemeljeno gospodarstvo – gospodarstvo znanja je zaista hrvatska budućnost, jer iskustvo nas uči, jedino takvi sustavi su danas uspješni sustavi.

Uspješna nacionalna gospodarstva se danas razvijaju u dinamičkim procesima u kojima raspoloživo i nezastarjelo znanje i vještine imaju posebno mjesto i značaj. Prihvaćajući pristup po kojem se gospodarstvo shvaća kao dinamički proces logično je zaključiti da i Hrvatska mora svoje mjesto tražiti na inovacijama i znanju utemeljenom gospodarstvu. Poduzeća, industrija, cjelokupno gospodarstvo i njihova konkuretnost, na domaćem i inozemnim tržištima, se u stvarnosti baziraju na istraživačkim djelatnostima a proizvodnja samo kapitalizira takve djelatnosti.

Danas je jasno da okosnicu gospodarstva čini razvoj proizvoda više dodane vrijednosti. Time se stvara i nova gospodarska struktura u kojoj sve veću važnost, uz tradi-cionalne, imaju netradicionalni sektori i industrije koje je uobičajeno nazivati “novom ekonomijom”, a koji otvaraju najviše novih radnih mjesta, ostvaruju najbrže stope rasta i najviše razine dobiti.

Vrlo kratko se može reći – temeljni instrumenti koji se promoviraju inovacijskom politikom i pristupom su sustavsko istraživanje i razvoj u gospodarskom i javnom sektoru i ekspanzija na takvom znanju utemeljenih poduzeća. Na taj način se potiče razvoj mehanizama kojima je svrha brza integracija znanosti u gospodarstvo i štoviše, brza komercijalizacija takvih rezultata.

Upravo sam ovakva promišljanja razumio u cjelokupnom kontekstu ove knjige. A takva promišljanja zapravo potenciraju stav da se i Hrvatska mora razvijati u tom pravcu a to u stvarnosti znači radikalne promjene u hrvatskoj razvojnoj politici. U prilogu ove knjige predloženo je i promišljanje kako pristupiti izradi strategije gospodarskog razvitka Hrvatske.

U ovom kratkom vremenu, koje je meni na raspolaganju za predstavljanje ove knjige, nije moguće spomenuti sve poruke koje su promišljeno smještene u pojedina poglavlja. O tome će, nadam se nakon mene, govoriti uvaženi kolege, promotori ove knjige. Ipak želim još nešto reći o dodatku ove knjige pod naslovom “RAZVOJNE STRATEGIJE I ISKUSTVA NEKIH EUROPSKIH ZEMALJA”. Autori nas tim poglavljem upućuju na okružje kojem pripadamo. Iskustva i provedbene razvojne politike spomenutih država, Finske, Norveške, Španjolske, Austrije, Francuske, Slovenije, potvrđuju ispravnost predloženog pristupa – gospodarstvu znanja. Hrvatska braneći svoje nacionalne gospodarske interese mora akceptirati napredne ideje i rješenja okoline u koju ćemo se, nadam se, brzo u potpunosti uključiti.

Nažalost, napredne ideje teško prodiru i do onih kojima su namijenjene, pa i unutar znanstvenih, istraživačkih krugova a još teže izvan. Siguran sam da je ova knjiga doprinos boljem razumijevanju nadolazećeg gospodarstvenog vremena.

Svi koje se bave problematikom hrvatske razvojne politike trebali bi pročitati ovu knjigu. 

Dr. Marijan Andrašec u svojoj recenziji ističe sljedeće:

U predgovoru knjige Juraj Božičević izložio je osnovna stajališta autorskog kruga o sadašnjoj poziciji Hrvatske u europskim procesima, društvene ciljeve razvoja, uloge aktera, organizacijske okolnosti i metode vođenja ukupnog razvojnog procesa. U skladu s tim stajalištima, a prema “pravilima struke”, sustavno je, interdisciplinarno i multidisciplinarno po poglavljima prikazan “projekt gospodarskog razvoja Hrvatske”.

Knjiga ima težište na gospodarskom razvoju Hrvatske, ulozi tehničkih i biotehničkih znanosti, te industrijskoj proizvodnji. Poseban je naglasak dan dinamičkom karakteru razvoja, sustavskom pristupu u osmišljavanju i realizaciji razvojnih ciljeva, institucijskoj infrastrukturi, te generiranju znanja – stručnjaka. Izložen je prijedlog institucijskog sustava za “navigaciju hrvatskog tehnološkog broda” na moru globalnih odnosa u našem okruženju.

Razumijevanje pojava i trendova u okruženju i u Hrvatskoj od odlučujuće je važnosti za ispravno postupanje. Nedopustivo je slijepo preslikavanje razvojnih putanja prijeđenih od razvijenijih zemalja. Dilema oko nekih općekorištenih pojmova i na prvi pogled neupitnih stavova prisutne su i kod dijela vodećih znanstvenika u Europi. Citiram tekst o pojmu “globalizacija” (A. Giddens, 2000), koji označava stajalište da sviživimo u jedinstvenom svijetu. Ali na koji način i je li to stanovište točno?… Globalizacija ne govori samo o zbivanjima “daleko negdje”, udaljeno od individue. Ona je i fenomen koji utječe na intimne i osobne aspekte našegživota…Citiram tekst o tržišnim i ekonomskim prognozama (J. Staute, 1997): “Samoispunjavajuće prognoze” (self-fulfilling prophecies) ovog su časa najvažniji pokretački faktor u tržišnim zbivanjima… Samoispunjavajuća prognoza funkcionira na sljedeći način: Predvidi se neki trend. Aktivnosti tržišnih sfera usklađuju se s predviđanjima. Poduzete aktivnosti podupiru razvoj okolnosti u smislu početne prognoze, te na taj način izazivaju ispunjenje prognoze…

Unatoč nekih dvojbi i nejasnoća, primjene u Europi su nedvojbene, te su u većem dijelu planirane i obvezujuće, a opisane su u brojnim dokumentima EU i u literaturi. Dobar primjer je korjenita promjena politike prema poljoprivrednoj proizvodnji, te procesi integralnog razvoja poljoprivrede i energetike (H. G. Kopetz, 2000). Poznavanje i razumijevanje tih promjena, te pravodobno i uspješno usklađivanje hrvatskih razvonih ciljeva i aktivnost s Europom odlučujuće je za poziciju Hrvatske u europskim integracijskim procesima.

Uspješan razvoj industrijske proizvodnje pretpostavlja prije svega uspješnost stvorenih proizvoda. Razvojni rad na proizvodima, kao centralni razvojni zadatak, u ovakvoj se situaciji nalazi pred velikim izazovima. Nije dovoljno razvijati dobre proizvode, nego treba razvijati uspješne proizvode, jer se samo uspješni proizvodi na hrvatskom tržištu i u inozemstvu mogu nositi s konkurencijom. Dobar proizvod ne mora biti i uspješan proizvod. Postupak razvoja dobrog proizvoda značajno se razlikuje od postupka razvoja uspješnog proizvoda. Potrebno je osloboditi se definicije razvoja proizvoda kao tehničkog termina koji podrazumijeva samo dizajniranje proizvoda i postupaka proizvodnje. Trebamo razvojne timove organizirane, osposobljene i usmjerene na stvaranje uspješnih proizvoda.

Svjedoci smo sve brže promjene proizvoda na svjetskim tržištima, a posebice promjene proizvoda za široku

potrošnju, gdje se svake dvije godine izmijeni 80% na tržištu prisutnih proizvoda. U Hrvatskoj je situacija u tom pogledu više nego zabrinjavajuća. Prema razultatima istraživanja za proizvode i usluge za period 1993–1998. (D. Čengić, 2000), 55% tvrtki nije u tom periodu na tržište izbacilo niti jedan novi proizvod/uslugu, a samo 5,6% tvrtki ima preko 50% novih proizvoda/usluga. Knjiga “Hrvatska razvojna politika za gospodarstvo znanja” u cijelosti se može prihvatiti kao svojevrstan priručnik/projekt o temi “Kako razvijati Hrvatsku?” i dobro opisuje sadašnju poziciju Hrvatske u europskim procesima, društvene ciljeve razvoja, uloge aktera, te organizacijske okolnosti i metode vođenja ukupnog razvojnog procesa kojima se društvene ciljeve može ostvariti.

Knjigu preporučujem kao lektiru u gornjim etažama menadžmenta velikih i srednjih tvrtki, državne uprave, te velikih infrastrukturnih sustava. Autorima za pripremu sljedećeg izdanja preporučam poboljšanja: bolje strukturiranje teksta u pojedinim poglavljima knjige, bolju obradu poglavlja o industrijskoj proizvodnji, oslobađanje teksta od manje važnih dijelova, atraktivniju grafičku prezentaciju radi poboljšanja čitljivosti.

U svojoj recenziji dr. Božidar Križan zasebno upozorava na nedovoljnu angažiranost stručnjaka iz regionalnih središta, što smo i zapazili pri radu na projektu. Jednostavno, nisu se odazvali na brojne pozive na suradnju!

Evo još zapažanja iz recenzije dr. Igora Matutinovića:

Razvoj znanosti, privrede, školstva te sustava socijalnog blagostanja u Hrvatskoj nalazi se već gotovo dva desetljeća u svojevrsnom praznom hodu. Obzirom na fundamentalni značaj navedenih djelatnosti u industrijaliziranim društvima, takvo stanje karakterizira i razvoj hrvatskog društva u cjelini. Taj prazan hod, koji u dinamici suvremenog svijeta znači zaostajanje, imao je i elemente izrazitog nazadovanja (npr. takozvana Šuvarova reforma srednjeg školstva u osamdesetima i destruktivna koncepcija privatizacije u devedesetima). Osamdesete godine su bile godine dezinvestiranja u industriji, zanemarivanja poljoprivrede

i pada konkurentnosti privrede uopće. Do sredine devedestih, rat i privatizacija upotpunili su taj proces objektivnog nazadovanja koji je naročito pogodio industriju. Danas se hrvatsko društvo nalazi u stanju koje obilježava odsutnost vizije, bez jasno formuliranih ciljeva razvoja i izbora strategija za njihovo postizanje.

Knjiga “Hrvatska razvojna politika za gospodarstvo znanja” koju je priredio i uredio prof. dr. Juraj Božičević na tragu je postavljanja pravih pitanja i traženja adekvatnih rješenja, kroz sustavsko mišljenje i interdisciplinarni pristup razvojnoj problematici.

Nit vodilja koja se proteže kroz analizu stanja i prijedloge rješenja jesu društvo znanja i ekonomija znanja – paradigme na kojima počiva budućnost industrijskog društva. U tom kontekstu autori naglašavaju potrebu stvaranja kulture u kojoj se cijeni znanje:

“U demokratskom društvu pojedinac mora raspolagati s više znanja i informacija da bi razumio zbivanja u svojoj okolini, mogao o njima ispravno rasuđivati i znao artikulirano i argumentirano iznijeti svoje gledište.”

Cjeloživotno obrazovanje ne odnosi se na intelektualne društvene elite već se isto stavlja u kontekst ostvarivanja preduvjeta za ostvarenje ekonomije i društva znanja:

“Jedino se valjanim cijeloživotnim obrazovanjem može ostvariti životno sposobno hrvatsko gopodarstvo, društvo na višoj civilizacijskoj razini, koje možeživjeti bolje, smišljenije i pametnije, bogatije.”

Ne može se dovoljno naglasiti koliko su značajni multidisciplinarnost i interdisciplinarnost u pristupu razvojnim problemima. Ova knjiga eksplicitno na to ukazuje te posebno naglašava ulogu interdisciplinarnosti za ostvaranje napretka tehničkih i biotehničkih znanosti u Hrvatskoj. Autori daju široki pregled uloge tehničkih i biotehničkih znanosti u raznim područjima gospodarstva i života: od gospodarenja prirodnim resursima preko industrije, energije i informacijskih tehnologija, sve doživotnih znanosti.

Autori pristupaju problemu nadvladavnju postojećeg tehnologijskog zaostajanja Hrvatske na višedimenzionalan način koji uključuje: prepoznavanje raznih tipova tehnologija i njihov strateški odabir u domeni ostvarivog; međunarodnu tehnološku suradnju; program stvaranja javne svijesti o važnosti znanosti; nacionalni sustav financiranja razvojno-istraživačkih projekata; intezivniju i čvršću suradnju između znanstvene i poslovne zajednice.

Autori također ukazuju na ograničenja u vođenju nacionalne razvojne politike te na činjenicu da utjecaj međunarodnih financijskih institucija može imati negativan utjecaj stvaranjem stanovite, nezanemarljive ovisnosti, žrtvovanjem vlastitih razvojnih programa, održavanjem niskih prihoda već osiromašenog stanovništva i oštrim restrikcijama državnog proračuna u izdvajanjima za znanost, školstvo i zdravstvo. Takve ocjene razvojnih ograničenja Hrvatske rijetko se čuju i zavređuju pomnije razmatranje te otvoreniji dijalog između znanosti i politike. Ova knjiga upravo daje poticaj u tom smjeru!

U prilogu se ističu prijedlog projekta “Znanje i promišljanje strategije gospodarskog održanja Hrvatske” te pregled razvojnih strategija i iskustva nekih europskih zemalja.

Knjiga predstavlja sažet i koherentan skup prikaza, ideja i konkretnih prijedloga vezanih uz razvojnu problematiku i izazove koje donosi vizija ekonomije i društva znanja. Kao takva predstavlja značajan intelektualni i znanstveni doprinos promišljanju razvoja Hrvatske te pruža poticaj budućim raspravama. Njeno objavljivanje je stoga čin kojeg treba toplo pozdraviti.